Teta Mira, jedna meni draga starija gospođa, živjela je cijeli život sa svojom majkom u staroj kamenoj kući, u divnom i starom djelu moga grada. Nije se htjela udavati i kad je majka umrla ostala je sama. Kuća je bila hladna, trebala je izlaziti u dvorište da bi išla na wc ili u sobu spavati. Godine su prolazile i teta Mira se razbolila. Nije to bila tako strašna bolest, ali uvjeti u kojim je živila nisu više bili za nju. Uspjela je nekako preseliti se u garsonijeru u zgradu, na drugom djelu grada. Svi su mislili da se spasila i da će joj sad biti dobro. Nije više bilo zime, imala je sve pri ruci, a i simptomi bolesti su se povukli. Razum joj je govorio da joj je sad bolje, ali srce joj je plakalo. Žalila je za svojim dvorištem. Patila je za svojim đardinom i cvijećem koje je tamo uzgajala i volila. Nakon tri mjeseca, teta Mira je umrla. Sama u svom novom stančiću. Našli su je nakon tri dana. Kažu, od srca. Jučer joj je bio sprovod. Stalno mi je u mislima. Kada odem tamo zapalit ću joj svijeću na grobu. Zapalit ću je za sve one stare, nemoćne, same...... Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe ; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; .... .... Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; Izato nikad ne pitaj kome zvono zvoni Tebi zvoni. (J.Donne) |