zar ja mama?

16.05.2006., utorak

Teta Mira, jedna meni draga starija gospođa, živjela je cijeli život sa svojom majkom u staroj kamenoj kući, u divnom i starom djelu moga grada. Nije se htjela udavati i kad je majka umrla ostala je sama. Kuća je bila hladna, trebala je izlaziti u dvorište da bi išla na wc ili u sobu spavati. Godine su prolazile i teta Mira se razbolila. Nije to bila tako strašna bolest, ali uvjeti u kojim je živila nisu više bili za nju.
Uspjela je nekako preseliti se u garsonijeru u zgradu, na drugom djelu grada. Svi su mislili da se spasila i da će joj sad biti dobro. Nije više bilo zime, imala je sve pri ruci, a i simptomi bolesti su se povukli.
Razum joj je govorio da joj je sad bolje, ali srce joj je plakalo. Žalila je za svojim dvorištem. Patila je za svojim đardinom i cvijećem koje je tamo uzgajala i volila.
Nakon tri mjeseca, teta Mira je umrla. Sama u svom novom stančiću.
Našli su je nakon tri dana. Kažu, od srca. Jučer joj je bio sprovod.
Stalno mi je u mislima. Kada odem tamo zapalit ću joj svijeću na grobu.
Zapalit ću je za sve one stare, nemoćne, same......


Nijedan čovjek nije Otok,
sasvim sam za sebe ;
svaki je čovjek dio Kontinenta,
dio Zemlje;
.... ....
Smrt svakog čovjeka
smanjuje mene
jer sam obuhvaćen u
Čovječanstvu;

Izato nikad ne pitaj
kome zvono zvoni
Tebi zvoni.


(J.Donne)
- 13:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.